Došli smo do kraja još jedne nastavne godine i okupili smo se oko euharistijskog Isusa kako bismo mu za to zahvalili. Misu zahvalnicu predvodio je duhovnik naše gimnazije vlč. Matko Filipović te nas je svojom propovijedi ohrabrio, ali i potaknuo na razmišljanje. Propovijed donosimo u cijelosti:
Nalazimo se na kraju. Krajevi pred nas stavljaju svojevrsnu preporuku, na krajevima se uvijek potrebno osvrnuti. Potrebno se osvrnuti s vremenskim odmakom na sve što je prošlo kako ne bismo izgubili objektivnost i kako bismo imali uvid u ono što je zaista bilo.
Kad nešto proživimo, to nas može oduševiti i učiniti poletnima, a sigurno da postoje i oni trenutci kada je polet izostao, događaji koji su na obeshrabrili, padovi koji su nas ozlijedili i učinili sporijima na putu kojim hodamo.
Ali upravo se zato potrebno danas, ovih dana, kroz iduće tjedne osvrnuti – želimo odmoriti, napraviti stanku i da bismo mogli napraviti terapeutsku stanku koja će obnoviti naše snage i dati nam nove, potrebno je pogledati u retrovizor i dobiti uvid u događaje koji su se odvili.
Ako ćemo samo nastaviti dalje bez zastajkivanja i osvrta kao što smo skloni to kao ljudi činiti, može se dogoditi da bježimo kako od teških, tako i od lijepih trenutaka prošlosti, a time i od milosti koju smo primili.
Padovi koje si doživjela mogu biti terapeutski, kada uzmeš u obzir da je taj pad bio Božji zahvat da te zaustavi, da te potakne da usporiš kako zbog velikog zanosa ne bi gore stradala, kako bi zamijetila nešto važno.
Ako se krećeš prebrzo, postoji opasnost da previdiš ono lijepo što ti Bog daruje.
Osvrni se i pogledaj sve lijepe trenutke ove godine, pogledaj sve teške i pokušaj uvidjeti koje ti je dobro došlo i po tim teškim situacijama i kako si kroz njih toliko naučila, kako si narasla i po iskustvu neuspjeha.
Tada ćeš shvatiti koliko si značajna, važna, koliko je Bogu do tebe stalo kada ti toliko toga daruje i po neugodnim trenutcima života.
To će ti dati sigurnost da u nijednom trenutku nisi bila ostavljena i prepuštena sama sebi, da nikada nisi bila zaboravljena, nego da je on bio tu iako se u tim trenutcima činilo kako nema nikoga – tada to nisi vidjela, ali zato je na krajevima važno napraviti pogled s odmakom kako bi imali realniji pogled.
Uvijek je bio vjeran jer si ti njegovo dijete, jer si njegova kćer za koju kaže da je čudesna, na koju je ponosan.
Danas kada slavimo sv. Barnabu, jednog čovjeka koji je propovijedao, koji je jedan od apostola prve Crkve, koji troši sebe i svoj život da naviješta Radosnu vijest – kaže se za njega da je neumorno propovijedao.
Neumorno činiti lijepe i dobre stvari, ne umoriti se može ona osoba koja zna odmoriti. Pred nama su trenutci odmora, trenutci punjenja potrošenih snaga.
Odmoriti može samo čovjek koji je miran po pitanju prošlosti – to ne znači da je sve u prošlosti bilo savršeno, ne mora biti, to nije uvjet da bi čovjek bio sa svojom prošlošću miran, već mirna može biti ona osoba koja kada napravi presjek shvati da je sve u Božjim rukama i da pogreška nikada nije razlog da bi Bogu bili manje mili i da bi u Njegovim očima bili nešto manji zbog nesavršenosti.
Odmor često vežemo uz mirovanje, i to ne mora biti fizičko mirovanje, već to znači biti u miru, a u miru može biti ona osoba koja je spoznala da mir ne dolazi zbog toga što je sve savršeno, već zbog toga da Bog sve drži u kontroli, da Bog sve drži u svojoj ruci i da smo sigurni.
Ali postoje neke stvari od kojih se ne uzima pauza, to su molitva, to je poslanje – poslanje ne prestaje nikada, ljubav ne prestaje nikada.
„Putem propovijedajte…“
Kada se hoda, kada se korača, kada se ide drugima, tek tada se može drugima i propovijedati – ali to propovijedanje nije samo usmeno.
Isus će nabrojati kako se dolazi drugima.
Drugima se dolazi kada se hoda, kada se ne stagnira, kada se ne stoji na mjestu.
Znaš sigurno onaj osjećaj kada si u nekakvom međuprostoru u kojem ti se ništa ne da, kada ti nije ni do tebe, a kamoli do drugih, kada ti se ne da hodati u životnom smislu, kada se najboljom opcijom čini ostati i stajati na mjestu, ali znaj jedno, čovjek koji stoji na mjestu, koji se ne kreće prema drugima je poput vode stajaćice; nema svježine, nema čistoće, protočnosti, radosti, poleta…
Sve što Isus nabraja: „bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite!“, sve uključuje bližnje, okreće se prema drugima. Nasuprot tome uvijek stoji moje „ja“ – ono moje osobno, moja korist, moj dobitak/gubitak – gdje sam ja u tome?
Ne želimo bježati ni od toga, to se svakako javlja svakom čovjeku u životu, ali zapamti jedno – nikada nisam vidio osobu koja živi za druge, koja se daje za druge, koja ljubi, koja se žrtvuje, koja čini sve da oni pored nje žive radosnim životom. Nikada nisam vidio da je osoba koja čini to sve nesretna i da nema radosti u sebi.
Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje.
Ne boj se, nećeš oskudijevati ako budeš živjela za druge, ne boj se da će ti nedostajati nešto – imaš sve jer ti Bog daje sve.
Nekada ćeš živeći za druge i odlazeći prema bližnjima doživjeti i jedan bolni „ne!“, doživjet ćeš da netko grubo i negativno odgovori na tvoju ljubav.
To boli, peče, nije ugodno, ostavlja rane – ali ne boj se! Odlazak prema drugima koji je Božje djelo koje ti činiš može nekada biti bolan, ali Bog će to učiniti blagoslovljenim i dat će ti mir.
Nije na tebi i meni hoće li druge osobe kojima činimo dobro prihvatiti tu našu ljubav i geste dobrote, ali nije uzaludno, dobra djela nikada nisu u prazno!
Ne boj se, kada se ide s Isusom, kada se ide u Njegovo ime, njegovim načinom – straha nema, On je s tobom i u ničemu nećeš oskudijevati!
